Za većinu industrijskih esencijalista postoji niz "klasičnih" ostvarenja koji tvori čvrstu jezgru njihove glazbene kolekcije. Ovdje sam pokušao sastaviti pregled povijesno važnih tvorevina industrial/electrobody sastava koje bi svaki obožavatelj, rekreativni slušatelj ili pak samo promatrač trebao posjedovati u svojoj kolekciji. Naravno, u ovaj popis nisu mogli ući sva značajna ostvarenja, tako da je su izostavljeni sastavi poput Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire i sl. Također, mnogi su "manje poznati" sastavi poput Cultivated Bimbo, :wumpscut:, Mentallo and the Fixer, yelworC... izostavljeni s liste jer je do njihovih materijala teže doći (pogotovo u nas), a vjerujem i da površnom slušatelju to nikako nije "lako probavljiv" materijal. Dakle, ako se žele poslušati dobri, pristupačni industrial dance klasici, ovo je prava lista (redoslijed izdanja je slučajan).

Front 242: Front by front
Zajedno sa Cabaret Voltaire i Kraftwerkom, Front 242 je jedna od začetnih industrial/electrobody skupina svih vremena sa, sve donedavno, vrlo jasnim i britkim zvukom. Front 242 su oformila trojica belgijskih studenata kasnih sedamdesetih inspirirani post-adolescentskim zlovoljama i potištenostima. Iako je njihov prvi album Geography (1982) prošao prilično nezamijećen, Daniel Bressanutti, Patrick Codeneys i Jean-Luc De Meyer su narednih godina stvorili niz čudno zvučećih melodija zasnivanih na europskim disko ritmovima velikim količinama semplova političkih govora. Njihov se zvuk polako transformirao iz čiste sintetike u organsku smjesu, progresivno očvršćujući estetsku istančanost nasilnim slikovitostima. Dance-floor pristup albuma iz sredine osamdesetih smjestio ih je u kategoriju komercijalno sposobnih za preživljavanje. Svoj vrhunac masivne komercijalne distribucije doživljavaju 1988. godine albumom Front by front (slika originalnog omota je prikazana lijevo, dok je omot reizdanja nadesno). Taj je album pravi dragulj njihove kolekcije sadržavajući hitove poput Headhunter, Aggressive due, Slaughter i Angst, nakon čega jednostavno nisu mogli nastaviti svoj tempo, nego su, ubacivši gitare, zadrli u vode "američkog" industriala nikada više ne dostignuvši prethodni uspjeh.

Nitzer Ebb: That total age
Upravo u vrijeme kada je Front 242 zamijećen u javnosti, mali britanski sastav je prokrčio svoj put ka plesnom industrialu teutonskim ritmovima i jednostavnostima aranžmana. Join in the Chant, najpopularnija pjesma Nitzer Ebba, i danas je vrlo često slušana bez naznaka da bi uskoro mogla "ostariti". Debi album That total age, prenapunjen žestokim ritmovima, melodijski minimaliziran, s dubokim vokalom Douglas McCarthyja, ostaje njihovo najbolje ostvarenje. Za razliku od tadašnjih industrijalista, Nitzer Ebb počinje s vrlo malo semplova i površnim sintetičkim ambijentom orijentirajući se gotovo isključivo prema ritmičnosti, što upravo čini njihovu glazbu u neku ruku vremenski nesmjestivu. Kasniji albumi poput Belief (1988), So bright, so strong (1988) i Showtime (1990), krenuli su putem sintetičnijeg i sempliranijeg zvuka što je samo pobilo njihov prvobitni nastup.

Meat Beat Manifesto: Storm the studio
Vrlo specifičnog pristupa glazbi, Meat Beat Manifesto (plesač Marcus Adams, kostimograf Craig Morrison, pjevači i sempleri Jonny Stephens i Jack Dangers) je započeo u žestoko semplirajućem industrial izdanju da bi se vremenom preobrazio u space-dub gurue. Njihovi su prvi radovi bili prepuni ritmova, ali ritam je bio jedinstven po tome što su to bile uglavnom semplirane sekvence funky hitova sedamdesetih naginjući ka ritmovima vojnih marševa. Prvo ostvarenje bio je Strom the studio (Wax Trax, 1989), remix album 4 singla (ali nijedan remix nije ni sličan drugome) i vjerojatnost da će se probiti na dancefloor bila je i više nego velika. Naspram mračnih, militarističkih i kataklizmičnih industrial sastava, Meat Beat Manifesto je načeo svestrani senzibilitet liričnosti, dodao količine sempliranih gitarističkih rifova i funky break ritmova. Kasniji albumi Armed with audio warfare (1988) i 99% (1990) nastavljaju tradiciju kvalitete već isprobanim utrtim stazama, sve dok Dangersa nije uhvatila rave pomama počevši raditi na techno i dub ostvarenjima sa Satryconom, te završivši posljednjim dvostrukim čistokrvnim dub albumom. Za electrobody fanove preporučam slušanje prva tri albuma, iako ostajem pri mišljenju da je prvi najbolji.

Front Line Assembly: Tactical neural implant
Front Line Assembly (FLA) je sastav koji se relativno kasno pojavio na industrial/electrobody sceni razbijajući dotadašnje norme electrobody glazbe albumom Caustic grip (1990). Dance-floor produkcija singlova poput Digital tension dementia i Mental distortion otvorila je nova područja agresivnog zvuka. Početak nije bio nimalo lak, počevši od izmjene brojnih izdavačkih kuća preko pokušaja pronalaženja zvuka van glavne struje industrial/electrobody glazbe. Budući predvodnih FLA Bill Leeb 1985. napušta Skinny Puppy radi nekih sitnijih razmirica, te zajedno s Michael Balchom i Rhys Fulberom osniva novi sastav. Nažalost, prvih nekoliko ostvarenja nisu odisala željenom kvalitetom radi početničkih problema s glazbenom senzibilnošću, vještinom i novcem (tj, dobrom glazbenom opremom), ali nikako radi nedostatka talenta. U svakom slučaju, Michael je 1989. bio na odlasku iz sastava, dok je Rhys preuzeo ulogu inovatora i skulptora novog zvuka, a sam sastav se polagano počeo pronalaziti u svojim idejama. S prodornom plesnošću, opsjednutošću tumorima i rakom (vjerojatno nasljedstvo iz Skinny Puppy) i potpunim znanjem i razumijevanjem Gibsonovih postavki cyber-svijeta, Leeb i Fulber postaju kult ličnosti nakon izlaska albuma Tactical neural implant (1992) i singla Mindphaser. Jedinstvenost tih radova teško je opisati, no definitivno se može ustvrditi da su Leeb i Fulber majstori layeringa, miksanja i sempliranja. Za razliku od minimalističkih Nitzer Ebb ili funky hip-hop Meat Beat Manifesto, glazba Front Line Assembly je izrazito kompleksna mješavina tisuća melodija, ritmova, isječaka zvukova smještena u jednu jedinu koherentnu pjesmu koja jednako upečatljivo zvuči bilo slušana uživo preko megavatnih zvučnika, bilo preko slušalica. Kasniji radovi počinju pomalo mijenjati samu esencu izvedbenog stila (Millennium (1994) sadrži poprilične količine sempliranih gitara, nanovo oživljavajući Ministry/KMFDM utjecaj sektorima electrobody glazbe; Hardwired (1995) ublažuje gitare, ali primjetno pojačava ritmičnost), ali svejedno Tactical neural implant ostaje standard prema kojem se više-manje uvijek ravnaju. Front Line Assembly je jedan od rijetkih sastava koji nanovo potvrđuju svoju genijalnost svakim novim ostvarenjem...

Skinny Puppy: 12 inch anthology
Mračna, anti-sktrukturalna glazba s obiljem semplova i vriskova, stranih zvukova i prizvuka iz tko-zna-kojeg izvora, izmanipulirana kroz najrazličitije elektronske efekte i izbačena u političkom kontekstu - to je najzorniji opis glazbe Skinny Puppy. Na ranijim albumima pronalazimo ponekad teško razumljive i shvatljive tekstove, iako vremenom ipak dolaze u prvi plan (na primjer, Process(1996)). Poneki ih deklariraju kao plesni sastav, mada je velika većina njihovih poliritmičnih pjesama apsolutno neplesna. Za novopečene fanove electrobody glazbe najbolji je početak 12 inch anthology, kompilacija singlova koja obuhvaća razdoblje ranijih radova - mračni, plesni ritmovi, kompromis između političke preokupacije Front 242 i ludosti Foetusa i mnogo nepredvidljivih promjena u strukturi pjesme. Ustvari, većina radova Skinny Puppy pobija tradicionalne ritmove i strukture, kako pjesama, tako i cjelovitih albuma, dovodeći svoj izraz do vrhunca estetike.

BiGod 20: Steel works
Prilično je teško doći do informacija o BiGod 20. Svi su njihovi albumi više-manje klasična electrobody izdanja, pogotovo album Steel works s kojeg je skinut i njihov najpoznatiji singl The Bog i koji zasigurno ulazi u listu najslušanijih industrial/electrobody singlova svih vremena. Ovaj i svi slijedeći njihovi albumi u sebi sadrže kompaktnu definiciju industrial glazbe izraženu kroz zvukove strojeva, semplove, izobličene vokale i mračnu tematiku.

[ Nije dovršeno!!! ]