Temelj i koncept industrial glazbe smišljen je 1975. na mjestu zvanom Death Factory od čovjeka poznatog po imenu Genesis P-Orridge. Death Factory je bio podrum u Hackneyu, prljavoj radničkoj četvrti Londona, a ime je dobio jer je iza obližnjeg lijepog zelenog parka bila masovna grobnica umrlih od kuge u 17. stoljeću. Nitko nije znao zašto se bivši hippie, performans-umjetnik i poklonih alternativnog načina života skrivao iza imena Genesis P-Orridge, ali uskoro je postao vođa skupine Throbbing Gristle.
"Šta je ta glazba koja je postala rock'n'roll?" - postavio je pitanje - "U osnovi, to je post-afrička glazba - blues i jazz. Sad trebamo drugačiju vrstu glazbe jer smo u drugoj vrsti društva, industrijaliziranoj, zapadnjačkoj kulturi. Kao što su nekada robovi radili u beskonačnim poljima pamuka, tako danas, u Londonu, čovjek radi u tvornicama, za bučnim strojevima i pokretnim trakama, ponavljajući uvijek iste, mehanizirane pokrete zajedno sa cjelokupnom tehnologijom i strojevima koji ga okružuju."
Industrial glazba počela je s dva engleska sastava: Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire. Ne samo da je Genesis P-Orridge osmislio naziv "industrial", nego je i njegov sastav snimio prvu industrial ploču. Štoviše, purgativni, kaotični javni nastupi Throbbing Gristle povukli su granicu industriala daleko dalje no što se ijedan drugi tadašnji sastav usudio.
Tih dana Genesis P-Orridge živio je u južnoj Kaliforniji i predvodio kameleonsko-transformativni sastav Psychic TV, nastupao Martin Atkinsom i njegovom industrial "supergrupom" Pigface i surađivao s Ogre Nivekom iz sastava Skinny Puppy.
Genesis je još uvijek bio u hippie fazi kad je 1969. godine na acid-testu upoznao lijepu, crnokosu šesnaestogodišnju Engleskinju pobjeglu od kuće, koju će svijet poslije upoznati kao Cosey Fanni Tutti, gitaristkinju Throbbing Gristles. Genesis i Cosey živjeli su zajedno kao ljubavnici, umjetnički suradnici i međusobni inspiratori u "ulično-kazališnoj" skupini zvanoj COUM Transmissions. Njihov performans bila je slobodna forma predstave koja je sadržavala opskurne elemente poput sadomazohizma, pijenja mokraće, masturbacije, seksualnog čina i sl. P-Orridge je već rutinski izvodio točke poput one u kojoj si vadi punu špricu krvi iz testisa i ubrizgava natrag u ruku. Genesis objašnjava: "Većina naše performans umjetnosti je bila usmjerena prema deprogramiranju našeg socijalnog položaja, drugačijem shvaćanju seksualnog tabua i samoga sebe."
Sredinom sedamdesetih P-Orridge osjeća da je dosegnuo ono što je želio u performansu i svoju je pažnju preusmjerio ka "´većem cilju´: mas-mediju i popularnoj kulturi. Budući da sam dijete radikalnih šezdesetih, bio sam - i još uvijek sam - idealist u željama oslobođenja misli mladih od osjećaja nemogućnosti izražavanja onoga što posjeduju duboko u sebi. Drugim riječima, opoziv socijalnog mehanizma. To vodi ka izboru između televizije i popularne glazbe. Popularna glazba se činila najbolji izbor za nas budući da je najdostupnija i najbliža pobunjeničkoj i svojstveno radikalnoj mladeži." Dok je Genesis napustio performans nakon stvaranja Throbbing Gristle, Cosey se našla na nejasnoj granici između performans umjetnosti i "legalne" pornografije radeći kao striptizeta, model i glumica u filmovima "za odrasle". Istodobno postaje gitarist i trubač u Throbbing Gristles.
U formiranju Throbbing Gristle, pored Genesisa i Cosey, bio je i Chris Carter, klavijaturist i improvizator koji je napravio vlastite klavijature i još podosta opreme za sastav. Četvrti član sastava bio je Peter "Sleazy" (Zapušteni) Christopherson, uspješni grafički umjetnik koji će skoro sudjelovati u radu dizajnerskog tima Hipgnosis. Uz ostale radove, Sleazy je kreator velike svinje na napuhavanje Pink Floyda (znatno kasnije režirati će i video za Nine Inch Nails). Christophersonova uloga u Throbbing Gristle bila je umiksavanje zvukova, dijaloga i ostalih "pronađenih" izvora zvuka.
Throbbing Gristle - Genesis, Peter, Chris, Cosey
Iako je P-Orridge bio dobar s udaraljkama (njegov je otac bio poznati bubnjar), postao je basist Throbbing Gristles, vokalist i povremeni violinist. Nitko u sastavu nije svirao uobičajenim načinima žičane instrumente. "Naša osnovna teorija je da se instrumentu treba pristupiti kao što bi mu pristupilo dijete. Svirao sam bas gitaru jer je bila činjenica da sam ja najmanje kvalificiran za to. Cosey je svirala solo-gitaru jer je to bio instrument koji ju je najmanje privlačio. Jedino je Chris bio s tehnologijom koju je stvarno volio. Svi smo imali Roland Space Echoes, WEM Copycats i Gristle-izere koje je napravio Chris i koji su bili jednostavni analogno-filterske kontrole ovojnice (envelope) zvuka. Imali smo te instrumente i vokale, a ja sam još na svojoj gitari uvijek koristio Morley Fuzz Wah tako da sam mogao izvući one stvarno visoke, čudne krištave zvukove iz žica. Uglavnom sam svirao s kožnom rukavicom na ruci i njome trzao žice - volio sam zvuk."
Noevele William S. Burroughsa i poezija Brion Gysina uvelike su utjecali na Throbbing Gristle. Burroughs bi napisao tekst, razdijelio u sitne fragmente i nanovo sastavio nekim slučajnim redoslijedom. Ovom tehnikom bi dobio dezorijentirani, nastrani svijet kao u noveli Naked Lunch. Borroughs primjenjuje isti koncept na audio snimke konverzacija, televizijskih emisija i sl. Time je dao modernoj glazbi jedno od glavnih karakteristika (danas je to često susretan klišej) - semplirani djelići dijaloga.
Pregledom četiri studijska albuma Throbbing Gristle i nebrojenih živih snimaka, pronalazimo sve stilske elemente onoga što danas ljudi smatraju industrial glazbom: prijeteća teksturalna buka (noise); bestjelesni komadići dijaloga, bez početka i kraja; vokali procesirani kroz svakojake efekt-generatore; šokirajući, nerijetko gadljivi i apokaliptični tekstovi - užasi rata, tamna strana medicine, pornografija i sl. Njihova glazba bila je izravni produžetak Genesisove i Coseyine performans umjetnosti. Namjera nije bila podsticanje adolescentnog uzbuđenja ili moronskih "huh, huh-cool", nego osvješćivanje misli i liberalnog razmišljanja, preskačući društvom nametnute norme i tabue.
Punk i industrial zajedno su se razvijali kasnih sedamdesetih u Londonu i te su se dvije scene često isprepletale. Na primjer, P-Orridge je sakupio sastav Chelsea u kojem su, među ostalima, bili Tony James (poslije će biti član Sigue Sigue Sputnik i Sisters of Mercy) i Billy Idol, kao uslugu Johnu Krivineu koji je imao "Boy Shop" na londonskom King's Roadu i koji je želio stvoriti punk sastav kao rival Sex Pistolsima. Sex Pistols je okupio Malcolm McLaren kao reklamu za svoj dućan Sex. Peter Christopherson je bio jedan od prvih fotografa koji je napravio fotografije Sex Pistolsa na kojima je pozirao Sleazy u koži i lancima. Naprotiv Genesisu, McLaren je odbio te fotografije kao isuviše ekstremne. "To je bila razlika između punka i industriala.", rekao je Genesis, "Smatrali su nas prežestokima, suviše šokirajućima. Literarno su se bojali našeg rada. Kada je Siouxsie - prije no što je oformila sastav the Banshees - krenula na nastup Throbbing Gristle, Billy Idol ju je upozorio: 'Pazi se Genesisa. Tip je lud. Čuo sam da će se objesiti žicom od klavira na pozornici.' Čuli su priče o nastranoj umjetnosti našeg performansa i bojali su je se. Oni su ipak bili samo suburbani klinci."
Cabaret Voltaire, slijedeći važan rani industrial sastav, potekao je iz Sheffielda, industrijskog grada sjeverne Engleske. Počeo je sasvim tiho. Njegova tri člana - Richard H. Kirk, Stephen Mallinder i Chris Watson - eksperimentirali su zvukovima u Watsonovom potkrovlju nadahnuti dadaizmom, umjetničkim pokretom s početka dvadesetog stoljeća. Kao naziv sastava, uzeli su ime dadaističkog kluba otvorenog 1916. u Zürichu - Cabaret Voltaire. Glazbeni eksperimenti Kirka, Mallindera i Watsona s trakama i vrlo jednostavnim sintetizatorima (synthesizers) sežu još iz 1973. godine. Njihov prvi javni nastup bio je 1975. Kao što je Throbbing Gristle industrial glazbi dao abrazivne teksture i konfrotirajuće stavove, tako su Cabaret Voltaire bili pioniri pokretačkog ritma mašinerije s kontinuirano ponavljajućim sekvencama i udarcima metala. Kasnije su uveli i prve oblike ritam-mašina kao i još nekoliko klavijatura. Instrumentacija Cabaret Voltaira je rasla vremenom. Mallinder je dobio bas gitaru, Watson stare Vox Continental klavijature, a Kirk klarinet i jeftinu gitaru.
Kada je 1978. godine izašao prvi album Throbbing Gristle, Cabaret Voltaire su im pisali i slali svoje pokusne snimke iskazujući zadovoljstvo da još netko osim njih radi na sličnoj glazbi. Pravi debi Cabaret Voltaira bio je 1978. izdanjem njihovog prvog EP-a na (tek nastaloj) Rough Trade etiketi. Godinu dana poslije toga, izlazi i njihov "Mix Up" - pulsirajući hipnotički kolaž fascinantnih zvukova koji gotovo da postavlja nove kriterije industrial glazbi. Snimaju i svoj vlastiti film koji koriste prilikom javnih performansa. Stvoritelji su i industrialnog isprekidanog psihotičkog audio-vizualnog stila u kojem se miješa neraspoznatljiva masa slika i zvukova, bez početka i kraja - dezorijentirajuće vantjelesno iskustvo. Današnja virtuelna stvarnost (virtual reality) - "cyber acid trip" atmosfera direktno vuče korijene iz ideja Cabaret Voltaira. Naučnofantastični pisci poput Phillip K. Dicka zamislili su i opisali "cyberspace". Cabaret Voltaire ga je stvorio.
To je bio samo jedan dio njihovog doprinosa. Ploča "Three Mantras" iz 1980. je bio jedan od prvih pokušaja umetanja dijelova arapske glazbe u industrial. "Red Mecca" (1981) uvodi zvuk truba pedesetih i bongo, što poslije koriste mnogi, od Foetusa do My Life With the Thrill Kill Kult, kao zanimljiv efekt.
Industrial scena se počela širiti. Pojavili su se sastavi poput Clock Dva i 23 Skidoo. Izniknuo je i Mute Records na kojem će se poslije naći sastavi poput Depeche Mode i Fad Gadget.
Industrial pokret se nije samo očitovao u glazbi i video-umjetnosti, nego i u modi, arhitekturi i dizajnu. Genesis P-Orridge je ocijenio da se stvar isuviše zahuktala tako da je 1981. napustio Throbbing Gristle i s Christophersonom osnovao sastav Psychic TV. Poslije se Christopherson odvojio i formirao Coil. U međuvremenu, Chris i Cosey su postali par, dobili sina i otišli u vode elektronskog plesa, razvijajući melodioznu stranu ostvarenja Throbbing Gristle. U to vrijeme je Cabaret Voltaire također počeo s plesnim ritmovima osamdesetih, još uvijek impulzivni i impresivni iako su gubili eksperimentalni prizvuk ranih dana. Za mnoge industrial fanove, samodestrukcija Throbbing Gristle i polagano jenjavanje osnovne koncepcije Cabaret Voltaira, označio je kraj ovog razdoblja.
