Kao što smo vidjeli, gitara je bila jedna od glavnih komponenti industrial glazbe još od samoga početka, ali beskompromisna upotreba heavy metal gitarskog riffa na tom dijelu alternativne scene datira iz sredine osamdesetih i to kao produkt radova Ministry i KMFDM.

"Zanesenost KMFDM-a u skidanju metalskih riff dionica počela je '87. godine" - govori Sascha - "ili čak nešto ranije kad sam nabavio svoj prvi Emax i danonoćno semplirao sve što mi je došlo pod ruku. Nikada nisam bio pobornik heavy metal glazbe, ali držao sam do toga da je zanimljivo upotrijebiti riff kao energetski dodatak našoj glazbi. Ono što sam oduvijek mrzio u heavy metalu je bilo to što se najbolji riffovi samo jednom odsviraju i više se ne ponavljaju u pjesmi. Fascinantno mi je bilo semplirati dobar riff i kontinuirano ga zavrtiti - nanovo i nanovo. Naravno, semplirali smo obično loše snimljene kazete tako da su semplovi bili prepuni šumova i globalno loši, no naletjeli smo na momka Svet Am (Gunter Schulz) koji je mogao svo to sranje nanovo odsvirati.". Treći gitarist je ubačen u sastav 1990. godine nakon što je KMFDM relociran u Ameriku.

KMFDM-ova kombinacija semplirane i uživo odsvirane heavy rock gitare pokazalo se kao izuzetno zanimljivom polaznom točkom za svaki daljnji eksperiment. Količina riffova sve je više i više dominirala u miksevima KMFDM, sve dok 1993. godine nije odsviran album Angst sa briljantnim pjesmama kao što su "Sucks" i "A drug against war". Njihov posljednji album Nihil (Wax Trax / TVT) jasno pokazuje da nemaju namjeru u skoroj budućnosti gasiti svoje Marshall pojačalo.

Za mnoge je stare industrial fanove nagli ulet nabrušene riff gitare bio krajnje odbojan, ali usprkos tome, sve više sastava je oprobavalo novu recepturu. Sve do tada, industrial je bio nekako orijentiran na ne-masovno slušanje, predviđen konzumiranju u samo uskim krugovima najpoklonjenijih fanova - ovim je potezom industrial postao slušljiviji novim, širim krugovima konzumenta. Spajanje industriala i metala bilo je prava prilika za nove, neafirmirane sastave, dok je industrial sastavima stare scene preostalo jedino da prate tekuća dešavanja. S druge strane, u srednjoj Americi ništa ne prodaje ploče tako dobro kao "pržeče" gitare. Samim time, industrial je na velika vrata ušao na masovno tržište.

I tu se nanovo pojavio Al Jourgensen - nekadašnji gitarist, i Ministry je 1988. godine snimio album "The Land of Rape and Honey". "Nanovo otkrivanje gitare za mene je bilo ogromno oduševljenje." - priča Al - "Stvarno, nisam taknuo gitaru pet godina, ali kad sam čuo prvi feedback iz Marshalla, bio sam lud od zadovoljstva! Odjednom se tu stvorila nova samosvojstvena forma sviranja gitare u kombinaciji sa zvukovima koje smo izvlačili iz klavijatura. Na primjer, do tada nitko nije koristio sequencere da bi odsvirao trash, što je za mene bilo glupo, jer mnogo bubnjara voli trash, a ne mogu ga svirati jer nisu dovoljno brzi. Nemoguće je ljudski držati takve ritmove konstantnima. Gitare i sequenceri kao kombinacija činili su nam se prirodnima."

Popularnost Ministry je nastavila, zahvaljujući preforsiranim "nabrijanim" gitarama, eskalirati s albumom "The Mind is a Terrible Thing To Taste" (1989). Nedugo nakon toga, Jourgensen odlazi kod Mike Scacciae, gitatariste Rigor Mortisa i angažira ga na radu s Ministry.

Povratak ka gitari je, izgleda, iz Jourgensenove pomahnitale psihe izvuklo novu osobu. Njegovi su nastupi postajali sve energičniji i silovitiji. Publika je poludjela tako da je na koncertima Ministry između bine i publike žica postala redovit rekvizit. Odjednom, trash metal više nije bio trash metal, niti je industrial bio industrial. Pojavili su se sastavi poput Soundgardena, Jane's Addiction i Pearl Jam i napravili alternativnu industrial-metal kombinaciju. Ako se može dodati metal industrialu, zašto se ne bi moglo i obrnuto? To su u prvom redu i učinili Prong, Godflesh i Stabbing Westward.

Bez obzira kako što su mislili stari industrialci o ovim silovitim promjenama, sav taj razvoj stvorio je klimu u kojoj su prihvatljivi svi stilovi gitare industrial glazbe, tako npr. na albumu Psychic TV "Trip Reset" gostuje blues gitarist Mike Campagna. Nakon svih godina isključivo sintetičkog pristupa glazbi, Nitzer Ebb se prihvaća gitare na albumu Big Hit. Tih je godina i Nine Inch Nails doživio vrtoglav uspon. Distorzirana gitara zadominirala je njihovim debijem Pretty Hate Machine (TVT Records), ali Trent Reznorov pristup problematici postao je još definiraniji na slijedećem albumu - Broken. Posljedji album Nine Inch Nailsa Downward spiral prikazuje sve nijanse tvrdokornog industrial zvuka - od tihe prijetnje zvuka do vrišteće gitare. Trent je kao stvaratelj glazbe i izvođač uvijek bio nepostojan i eklektičan tako da je mogao ujediniti industrial, metal i još štošta zajedno u jednu cjelovitu, jezgrovitu cjelinu. Ako ga pitate čija je glazba utjecala na njegov rad, nabrojat će gomile sastava od Princea do Coila, od De La Soul do Kiss. I sve se to nalazi na Downward spiral.

"Želio sam napraviti album koji će krenuti u deset različitih pravaca, ali da još uvijek sve bude ujedinjeno." - govori Reznor - "Ne želim stjerati Nine Inch Nails u slijepu ulicu gdje svaki novi album mora biti brži i žešći od prijašnjeg. To nisam ja. Pokušao sam sve samo da ne napravim ukalupljeni, predvidljivi album, tako da je rezultat bila vrsta istraživanja na ploči. Orijentirao sam se na globalno raspoloženje, umjerenost i istančanost, a ne na nabijanje 'žestine'."

"I want to fuck you like an animal!"